Iako je odavno „rasitnio“ desetu deceniju života, novinar, publicista i vrsni istoričar, Titov partizan i borac legendarne Druge proleterske brigade Jovan Radovanović (94), rodom iz sela Trešnjevica kod Arilja, inače penzionisani pukovnik JNA, i dalje piše knjige. Objavio je do sada ukupno 34 djela. Autor je mnogih značajnih ratnih knjiga i monografija, a u prošloj godini je za najnoviji istorijski roman „Odanjeno nebo“, u stvari romansirani životopis o narodnom heroju Dani Milosavljević iz Užica, dobio književnu nagradu „Dragojlo Dudić“. U 2015. ga je, zajedno sa još 15 drugova boraca, veterana Drugog svjetskog rata, predsjednik Rusije Vladimir Putin odlikovao povodom sedamdesetogodišnjice pobjede nad fašizmom. U dobroj spisateljskoj formi, još uvijek vedar i čio, Jovan Radovanović prije svega ističe to odlikovanje kao najsvježije priznanje koje je dobio:
– Ogroman je doprinos Crvene armije, i ruskih boraca, oslobođenju Beograda. Uvijek sam vjerovao da je sloboda u temeljima srpskog i ruskog naroda, a sigurno da su ista osjećanja gajili i moji saborci koji su sa Crvenom armijom oslobađali naš glavni grad. Srce mi je zadrhtalo kada sam primao odličje iz ruku Aleksandra Čepurina, ambasadora Rusije u Srbiji. Kao da sam sanjao kakav lijep san. Ovo odlikovanje mi je, uprkos godinama, dalo neku novu snagu, i ono je još jedan dokaz trajne i neraskidive veze srpskog i ruskog naroda.
Tokom Drugog svjetskog rata na prostorima Jugoslavije protiv 150.000 partizanskih boraca, mahom mladih i nedovoljno vojno obučenih ljudi, ratovalo je oko 500.000 okupatorskih vojnika – Njemaca, Italijana, Bugara, Mađara. U jednom trenutku protiv njih se borilo i oko 250.000 ustaša, šiptara i drugih kvislinških jedinica. O tome govori Radovanovićeva knjiga „Begunci sa Sutjeske“, štampana 1995. godine. Zanimljivo je, svakako, kako je ova knjiga ugledala svjetlost dana. Jovan Radovanović je 1992. godine završio i priredio za štampu ovaj rukopis, nesvakidašnji i čak rijedak po tematici, jer piše o bjeguncima sa bojišta, dezerterima, ali su se na putu do Fonda „Dragojlo Dudić“ koji ga je takođe nagradio, oba originalna primjerka rukopisa zagubila.
Srećom, Jovan je u jednoj od svojih brojnih svesaka sačuvao rukom napisani tekst, pa je uz određene dopune rukopis proslijeđen užičkom izdavaču „ART plus“ i knjiga je izašla iz štampe tri godine kasnije. On je u ovoj knjizi opisao sudbinu 12 bjegunaca sa Sutjeske, među kojima je bio i njegov školski drug Mileta Milanović iz Užica, kod koga je stanovao dok je učio Učiteljsku školu, i s kojim se zajedno 1941. opredijelio za borbu protiv okupatora. „Svi ratnici, pa i najsvjesniji, čak i patriote, ponekad i starješine, nisu mogli biti junaci u mnogim kriznim situacijama. Ratne strahote, iznenađenja, lomovi, nagrizaju snagu i borbeni moral boraca, posebno onih sa tankim nervima. Slučaj grupe proletera o kojima je pisao Radovanović nije jedini u NOB-u. Bjekstva, dezerterstva, bilo je u mnogim jedinicama, u Trećoj sandžačkoj, Četvrtoj crnogorskoj, Prvoj proleterskoj i drugim partizanskim brigadama“, stoji između ostalog, u predgovoru te knjige u kojoj autor bilježi da je Mileta Milanović predvodio grupu partizana u bjekstvu sa Sutjeske. Od njih 12 rat su preživjela samo dvojica, a Miletu su strijeljali Njemci 1944. godine na Banjici.
U svojoj najnovijoj knjizi „Odanjeno nebo“ Jovan Radovanović istančanim osjećajem i sa lirskim elementima piše o svojoj ratnoj drugarici, borcu legendarne Druge proleterske brigade, narodnom heroju Dani Milosavljević (1925) iz Užica. Knjiga je, kako je ocijenio žiri nagrade „Dragojlo Dudić“, u mnogo čemu jedinstven rad na temu Drugog svjetskog rata i poslijeratne socijalističke izgradnje. „Odanjeno nebo“ ovjekovječuje danas jedinu živu ženu narodnog heroja, koja je jedno vrijeme bila i puškomitraljezac i učestvovala u bitkama na Kupresu, Jajcu, Vakufu, Bugojnu, Sutjesci i drugim ratištima. Danu Milosavljević, podvlači autor, krase čestitost, samopregor, požrtvovanje i solidarnost sa svima koji pate i koji su u nevolji. Njoj nije odgovaralo da, kako kaže, bude Crveni krst, već bombaš. „Hoću da budem pravi borac sa puškom, sa bombama. Hoću da idem u zasjede sa drugovima“, rekla je Titu prilikom jednog susreta.
Jovan Radovanović piše u tom istorijskom romanu da je Dana Milosavljević potomak jedne od najčestitijih patrijarhalnih užičkih porodica, da je u ratu iskazala neviđen ljudski i slobodarski duh, i da je svojoj viziji slobode bila odana do kraja. Sa svega 18 godina dobila je čin potporučnika i postala član KPJ, ranjavana je ali se vraćala na front. U prve redove. Kao potporučnik pitala se ona tada: „da li sam baš ja najbolja, od toliko drugarica da dobijem ovaj čin?“ O njoj, ali i o svom stvaralaštvu, Jovan Radovanović, koji inače živi u Beogradu, za „Dan“ govori sa emocijama:
– Dana je moja ratna drugarica, i takav je čovjek i takva osoba da zaslužuje da se o njoj piše. Ipak, mislim da je moja najdraža knjiga „Užička republika“, zato što je to moja prva knjiga i što je izašla u velikom tiražu i u četiri izdanja. Bila je jedno vrijeme i pomoćni udžbenik u osnovnim školama. Draga mi je i knjiga „Memoari jednog Jovana“ i knjiga „Draža Mihailović u ogledalu istorijskih dokumenata“. Pitate me šta sada radim. Trenutno pišem roman iz našeg, užičkog, kraja na temu stare seljačke ljubavi, ali ne znam hoću li stići da ga završim. Radi se o seljaku, velikom švaleru, koji je imao dosta djece po selu i koju nije htio da ih prizna, ali ih je noću, tajno, pomagao. Radi mi još kefalo, i mislim da će to biti zanimljivo djelo – zaključuje uporni stvaralac, devedesetčetvorogodišnji Užičanin Jovan Radovanović.Svetislav Tijanić